Zašto se plašimo velike kilometraže kad kupujemo auto?

Naslov ovog teksta vjerovatno djeluje djetinjasto. Kakvo je to uopšte pitanje? Velike kilometraže se ne plašimo zato što smo plašljivi, već jednostavno znamo da se automobil tokom vožnje „troši“ i što više kilometara pređe, bliže je svojoj konačnoj destinaciji – auto otpadu.
17.06.2017 u 14:51

Zato u oglasima, u zavisnosti od godišta, nerijetko preskačemo one koji su prešli, na primer, 170.000 km, a onih sa 250.000 km se užasavamo. Vjerovatno je motor „pred generalnu“, ko zna u kakvom su stanju dizne, turbina i „plivajući“...

Drugim riječima, sigurno mu je „izvađena duša“. Međutim, praksa pokazuje da je ovakav pristup često pogrešan. Problem je u tome što se mnogi kupci drže kilometraže „kao pijan plota“, kao da namjerno zaboravljaju da ona može vrlo lako da se smanji i da se u praksi zaista smanjuje.

Skidanje kilometraže nije karakteristično samo za našu zemlju, Balkan ili jugoistočnu Evropu, već je postalo masovna pojava u čitavoj Evropi, pri čemu to može da uradi svaki vlasnik za dvadesetak ili manje eura (u zavisnosti od vozila i „tržišta“).

Ne upiremo prst ka auto-placevima. Samo ukazujemo na realnost – kilometražu skidaju i prodavci privatnih automobila. Skidaju i jedni i drugi i u inostranstvu, u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Holandiji, Belgiji, Engleskoj... Isto kao i oni koji su kupili nov auto kod nas, pa žele ga prodaju poslije nekih desetak godina. Dakle, nema potrebe da se bilo ko nađe prozvanim, optuženim i slično – ovo je u stvari javna tajna, kao kada bismo „otkrili“ da se većina plavuša u stvari farba.

Možda će automobil u periodu od 15 godina da promijeni tri vlasnika, od kojih će prva dva da skinu kilometražu. Tako će treći vlasnik vozila sa pređenih više od 500.000 km biti uvjeren da je njegov ljubimac prešao samo 170.000 km i potpuno se razočarati tim modelom zbog određenih kvarova/problema koje nije očekivao na toj kilometraži. Upravo zbog ovakvih situacija se i dalje održava zabluda da je rijetkost da automobil stigne do pola miliona kilometara.

Isti taj auto, koji je već prešao više od 500.000 km, možda će biti vožen još 100.000 km, pa biti prodat nekome kod koga će preći još toliko. Na kraju završava kod vozača koji će biti ponosan kako je njegov ljubimac prešao „samo“ 250.000 kilometara i kako se odlično drži za tu kilometražu. Ili će proklinjati dan kada ga je kupio...

Zbog masovnog skidanja kilometraže, uglavnom smo u zabludi da je auto poslije 200.000 ili 300.000 km „gotov“, što se poklapa sa realnim „rokom trajanja“ automobila iz sedamdesetih, osamdesetih, pa i devedesetih godina prošlog vijeka. Međutim, činjenica je da savremeni automobili imaju neuporedivo bolju antikorozivnu zaštitu (nema rđanja), a motori bez problema prelaze 300.000, 400.000 i više kilometara bez generalne, pri čemu ozbiljne kvarove obično izazivaju dizne, turbo punjač, pumpe, plivajući zamajac, EGR i drugi senzori i slično.

Savetujemo da se prilikom kupovine ne fokusirate isključivo na pređenu kilometražu i godište, što je mnogima uglavnom najvažnije. Ne odbacujte u startu automobile sa velikim kilometražama, pošto ćete možda kupiti neki drugi sa još većom, ali skinutom kilometražom.

(Dragan Romčević)