U kojem pravcu idu reforme u BiH?

Piše: Izudin Kešetović, prof.dr.

Reformske  Vlade entiteta Bosne i Hercegovine u 2015. godini  su prividno  preskočile prvu  prepreku koja se odnosila na  radno zakonodavstvo.

Usvajanje Zakona o radu je bilo više fingirano , tj. namješteno da bi se nalogodavci reformi odobrovoljili. U FBiH je trenutno na remontu dok je u RS-u na „čeknju“.

Ono što je sadržano proračunima/ budžetima  za 2016. godinu  su visoke stavke nepokrivenih rashoda na prihodnoj strani iz realnih izvora koji dolaze kroz sistem raspodjele društvenog proizvoda, sadržanih  u svim oblicima dažbina: PDV-a, akciza, carina, taksi, razreza, prireza, kazni, doprinosa...

Upravni i nadzorni odbori i penzionisanje

Ipak dva događaja u prvoj polovici janura 2016. godine su postala indikativna: a to je da se proces reformi pomjera na znatno klizavije tlo koje se jednim imenom naziva  socijalni sektor.

Prvi, se odnosi na  rješavanje jednog kadrovskog pitanja na klasičan način koji je primjeren nosiocima vlasti da se na javne funkcije postavljaju političko podobni i srodnici. S toga imenovanje  generalnog direktora UKC Sarajevo je benigno u odnosu na imenovanja čelnika uprave i nadzornih  dobora u telekomunikacijskim sistemima i elektroprivedama, razvojnoj banci i mnogim preduzećima sa državnim vlasništvom razne razine nadležnosti.

Drugi, proces je vezan za rješavanje statusa uposlenika u oružanim snagama i uslova njihovog penzionisanja i finansiranja obračunatih i isplaćenih penzija.

I najnoviji je vezan za prodaju / aktiviziciju državnog kapitatla „zlatnih koka“ : Bosnlijek Sarajevo; Fabrika duhana Sarajevo, Energoinvest Sarajevo, Sarajevoosiguranje Sarajevo.

U stvari  svi ovi  procesi  imaju isto ishodište.

Budžetski deficiti

Spajanje ili  ukidanje jedne bolnice ili doma zdravlja ili pak uvođenje u prava pojedinih kategorija stanovništva pod različitim uslovima penzionisonja mimo kriterija, doprinosa iz kojih se ta prava alimentiraju  ili pak, prodaja obezvrijeđenog državnog kapitala, ne znače mnogo ako se ima u vidu cjelokupni sistem budžetiranja ili finansiranja.

Na tragu matrice dosadašnjih rješenja sve je rezultiralo gubicima koji su se pretočila u silne deficite javnih računa sintetizovanih  u ukupnom javnom dugu ( interni i eksterni ili domaći i vanjski).

Ono što je na kraju relevantno najčešće se svodi kroz jednostavni upit : „ Šta je na sonu?“

Očito da je na kraju neostvarenog socijalnog dijaloga između nosioca vlasti , vlasnika kapitala i radnika ostao nepokriven saldo u izračunu minimalne  satnice, dnevnice ili neto i bruto plate.

Drugi saldo je vezan za preraspodjelu dohotka kroz sistem  doprinosa koji se izdvajaju iz dohotka za pokriće funkcionisanja zdravstvenih i penzionih/ mirovinskih fondova.

Treći saldo je vezan za tržišnu vrijednost državnog kapitala koji je „ pojeden“ silnim gubicima i lošim odnosom vlasnika ( države) spram svoje imovine.

Na koji adut igra vlast?

I onda kada stvari izvedemo na čistac  očito da na jednoj strani imamo potrebu za reformom u radnom zakonodavstvu i socijalnom sektoru koja mora biti dokumentovana računom ili fakturom.

Račun ili faktura u principu ne bi trebala biti fiktivna jer podliježe plaćanju. Plaćanje može biti različito ovisno na koga se  odnosi.

Prvo, ako su u pitanju radnici  radi se o obračunu bruto plate koja sadrži dva dijela ; jedan koji je namijenjen radnicima ( na ruke) a drugi koji se „ odbija“ za poreze i doprinose na principu blagajne : obračunato, plaćeno.

Drugo, ako se radi o fondondovima ( zdravstveni, mirovinski/ penzioni i za nezaposlene ) na principu priliva iz isplaćenih bruto plata,  i preraspodjele budžetskih sredstva za one koji su uvedeni u prava.

Ovakva bipolarna slika stanja u sistemu javnih finansija je prilično slična  sistemu asimetrične organizacije države BiH sa fiskalnim suverinitetom entiteta i distrikta. To praktično znači da se entitet RS brine o svojim penzionerima , zdravstvenim radnicima i nezaposlenim ;  dok je to na nivou F BiH preneseno  u dijelu zdravstva i nezaposlenih na kantone ( 10 kantona). Ako se tome doda i distrikt Brčko slika postaje još potpunija , odnosno složenija, imajući u vidu njegov politički i finansijski status.

Na tragu reformskih rješenja nosioci vlasti će se suočiti sa izazovom koji se javlja u ispostavljenom računu ili fakturi za plaćanje.

U prvom slučaju kada se radi o platama  i postojeći sistem obračuna plata u privatnom sektoru teret bi se prenio na privatni sektor. U slučaju kada se radi o platama u javnom sektoru taj teret bi se prenio na brojne bužete, fondove i finansijske planove javnih preduzeća i ustanova.

Realno pokriće ispostavljenih faktura ili računa se nalazi u dohocima koji se stvaraju ili distribuiraju.

U slučaju da ispostavljene fakture nemaju realno pokriče u prihodima one proizvode dug.

Sindikati, zdravstveni radnici, penzioneri... 

Teret duga u privatnom sektoru se prenosi na neredovna plaćanja ili izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa. U javnom sektoru uvođenja u prava po razlićitim osnovama na rashodnim stranama obračuna uvodi u stanje  gubitaka, deficita i kumuliranih unutrašnjih i vanjskih dugova.

I jedna i druga slika , u privatnom i javnom sektoru, proizvodi stanje nelikvidnosti odnosno nesolventnosti koja se trenutno liječi kroz povlaćenje novčanih sredstava sa računa kreditora koji su spremni  da finansiraju : preduzeća kroz kratkoročne kredite a javni sektor kroz emisiju trezorskih zapisa.

Na tragu reformskih ciljeva nosioca vlasti očito da se javlja jedno krucionalno pitanje koje se može sublimirati u ocjeni stanja u sektoru finansija.

Očito da nosioci vlasti i ekonomskih politika imaju svog aduta ,koji se ne otkriva, sadržan je u vlastitoj  procjeni praga izdržljivosti građana.

Prvi test praga izdržljivosti je dobro prošao. Pobunjeni sindikati su proizveli malao talasanje koje je u slučaju Sindikata RS eskaliralo malim „ nagurivanjem“u skupštinskim prostorijama. Nastavak u F BiH je manje izvjestan kada se ima u vidu broj „ umješivača“ koji će proisteći iz partnerskog interesa sindikata, poslodavaca i vlasti.

Drugi test  u zdravstvu  vezanim  za kadrovska i organizacijska pitanja je pokazao da se procesi urušavanja javnog zdravstva mogu nastaviti jer  je isto odavno „ na koljenima“.

Sa penzionerima je daleko izvjesnije. Očito da penzioneri u svojim predstavnicima koje se zove udruženjem ima predstavnike koji su servilni vlasti i koji će se zaklinjati redovnosti isplaćenih penzija i lažnim nadama o ekonomskim učincima reformi koje će proizvesti radna mjesta i nove plate iz kojih će se uplaćivati doprinosi.

Nezaposleni su samo puka brojka na zavodima za zapošljavanje i statistika koja se različito servira nosiocima vlasti tokom  izbornih ciklusa u silnim brojevima zaposlenih , odnosno evidentiranih u statusu nezaposlenih.

Moguća su tri scenarija

Odgovor na pitanje u kom pravcu ide reforma u BiH je teško naći. Ono što je izvjesno je da stanje na početku i na kraju godine neće biti isto.

Moguća su dva scenarija.

Prvi, da se agonija ovakvog „ trpećeg“ stanja produži.

Drugo, da nam se naznači ili doznači velika finansijska potpora.

Sa socio-političkog stanovišta i prvo i drugo rješenje bi proizvelo iste posljedice u varijacijama većeg nezadovoljstva ili zadovoljstva.

U ekonomsko – finansijskom aspektu problem bi se mogao radikalno izmjeniti u smislu da bi proizveo još veću preraspodjelu dohotka u korist bogatih sa tendencijom prisvajanja svih raspoloživih resursa već profiliranoj grupi bogatih pojedinaca organizovanih po principu politički interesnih ili familijarnih klanova.

Sva druga očekivanja rezultata reformi u smislu pravednosti efikasnosti ,što je karakteristika uređenih, država su iluzorna.

Nosioci ekonomskih politika na razini centralne vlasti, vlasti entiteta, distrikta, kantona i općina su svoje kvazi reformske ciljeve već ostvarili pa bi prihvatanje novih pravila u dijalektičkom smislo predstavljao „ negaciju negacije“ ili u klasnom smislu privođenje pravdi i oduzimanje nelegalno stečene imovine. Ovakav scenarij nosi veliki rizik i na tragu je usvajanja sasvim drugog koncepta vlasništva i vlasti što je svakom razumnom koji zna o čemu se radi teško pojmljivo. S toga i sama matrica reformi u Bosni i Hercegovini postaje svha samim onim koji je sprovode, a to je zadržavanje istog stanja i ostanak na vlasti. Za bilo koji preokret u drugom smjeru je potrebna država. Očito da države u našim uslovima najviše manjka. Za ovakvo nešto su potrebna sasvim drugačija, da ne kažemo hrabrija, politička promišljanja. Ista su fragmentalna ili  na nivou ekscesa kada se govorilo o trgovinskim interesima države BiH na primjeru izvoza mlijeka ili eventualno sutra kada se bude raspravljalo u statusu trgovine sa Hrvatskom kao članicom Evropske Unije.

Nedostatak države i reformi najviše će se osjećati na tamo gdje bi ona trebala da razvije vlastiti energetski sektor, vlastitu poljoprivrednu proizvodnju, vlastitu infrastrukturu, vlastiti privatni sektor izvozno orjentiran i radno intezivan, vlastiti obrazovni i zdravstveni sistem . Uloga države će se uskoro morati očitovati u slučajevima sve većeg „ dužničkog ropstva“ koje će se ispoljavati kroz lična/ osobna bankrotstva, broj blokiranih računa u sektoru privrede i dugovima javnih ustanova i preduzeća, fondova i preduzeća.

Nema povratka u socijalizam

Sve u svemu ono što je sigurno je da nema povratka na stari socijalistički samoupravni sistem i društveno vlasništvo.

Novi trendovi sve više naznačavaju pravac promjena na svjetskoj razini a ogledaju se u raznom formamama participacije i upravljanja kao i širenju socijalnih prava radi suzbijanja nejednakosti i oporavka najugroženijih kategorija stanovništva: radnika u privatnom i javnom sektoru  i penzionera.

Možda bi nam naznake ovakvih promjena bile nužne. Zato je potrebno skretanje u lijevo. Očito da sadašnja socijaldemokratija nema snage  dok proklamirane narodne stranke drže čvrsto kormilo vlasti u svojim rukama.

Promjene ili reforme će same po sebi  biti  izvedene sa ili bez vlasti, sa ili bez sindikata, sa ili bez poslodavaca. Bh. „brod „  plovi iako se  dobro nageo. Pitanje na koje nismo u mogućnosti odgovoriti je „kolike se stijene kriju u moru problema i da li će brod proći i izbjeći sve skrivene izazove“. Očito da se kormilo nalazi u tuđim rukama i da „ naši“ kormilari to ne mogu prikriti.  S toga je i ovaj proces tranzicije u BiH  traje dugo, preko dvadeset godina. Proces je  težak i mučan.“ Putnici su na palubi reformisanog  bh. broda“  su davno dobili „ morsku bolest“ , sa pojavnim oblicima „ bljutavosti i povraćanja“.

Na vrh