Kako parazitski pretvoriti u inovacijski sistem?

Izmjene Zakona kojima se reguliše status javnih službenika, najavljenoj reformi javne uprave, te koliko je vlast trenutno spremna da se suoči s njima i sprovede ih, piše univerzitetski profesor i doktor ekonomskih nauka, Izudin Kešetović.
25.10.2015 u 19:31

Piše: Izudin Kešetović, prof.dr.

Zarobljenu držžavu teoretičari, Hellman, Jones i  Kaufman (2000)  definiraju u smislu „oblikovanja, regulacije i drugih propisa u svoju korist osiguravajući pritom isplate javnim služžbenicima“.

Upravo po ovoj definiciji aktuelna podpredsjednica Vlade F BiH i ministrica finansija objaššnjava predložžene izmjene Zakona kojima se regulišše status javnih služžbenika. U narodskom žžargonu to znači „i jare i pare“. Prema onoj staroj floskusi iz „starog“  sistema, u kome se često određivao status pojedinca, u smislu „lahak posao a dobro plaćen“.

Stoga i ovo pitanje zahtjeva šširi kontekst istražživanja u smislu razvoja naučne discipline koja nosi naziv politička ekonomija korupcije.

Stratšeška polaziššta ovog teoretskog i praktičnog pristupa je u objaššnjenju sistema koji se svrstava na parazitski i simbiotski. Polaziššte svih teorija se ogleda u proučavanju kako pretvoriti parazitski sistem u simbiotski inovacijski sistem.

Primjeri potrebe  ovakve transformacije u Bosni i Hercegovini su vidljivi i „golim okom“. Ono ššto nedostaje je spremnost nosilaca vlasti da se to uradi.

Priča  o reformi javnog sektora i borbi protiv kriminala i korupcije su stara kao „lanjski snijeg“.

Priča o kamarili besposlenih držžavnih dužžnosnika, služžbenika i namješštenika su i vrapcima dosadila. I dok se ovi „držžavni“ debljaju , oni „ničiji“  se privode, uslovljavaju, maltretiraju i ponižžavaju.

Parazitizam se uvukao u sve sfere javnog žživota.

Od toga nije imuna niti akademska zajednica, sektor obrazovanja, zdravstveni sistem, javne djelatnosti: energetika, komunalne usluge, javne služžbe i javni servisi građana.

Parazitizam je postao eštalon ili mjera drušštvenog statusa. Kreativnost i inovacija postaje misao imenica.

Stoga i priča o zarobljenoj držžavi postaje sasvim razumljiva u bh. drušštvu koje sve višše liči na Orvelovsko proviđenje u funkcionisanju „farme“.

Farma postaje mjera trenutnog stanja.

Čak i sva posljednja deššavanja koja se svode na privođenje pravdi držžavnih služžbenika, raspad sistema sigurnosti i bezbjednosti uz nesreće sa ljudskim žžrtvama , poput ovih posljednjih u rudnicima, sve višše liče na ekraniziranu farmu nego kao sistemski pristup izgradnje efikasne držžave.

Rezultat svega što se deššava na bh. drušštvenoj sceni je da i dalje žživimo u zarobljenoj držžavi, parazitskih manira i orvelovskih navika iz žživotinjske farme.