Kako parazitski pretvoriti u inovacijski sistem?
Piše: Izudin Kešetović, prof.dr.
Zarobljenu državu teoretičari, Hellman, Jones i Kaufman (2000) definiraju u smislu oblikovanja, regulacije i drugih propisa u svoju korist osiguravajući pritom isplate javnim službenicima.
Upravo po ovoj definiciji aktuelna podpredsjednica Vlade F BiH i ministrica finansija objašnjava predložene izmjene Zakona kojima se reguliše status javnih službenika. U narodskom žargonu to znači i jare i pare. Prema onoj staroj floskusi iz starog sistema, u kome se često određivao status pojedinca, u smislu lahak posao a dobro plaćen.
Stoga i ovo pitanje zahtjeva širi kontekst istraživanja u smislu razvoja naučne discipline koja nosi naziv politička ekonomija korupcije.
Stratšeka polazišta ovog teoretskog i praktičnog pristupa je u objašnjenju sistema koji se svrstava na parazitski i simbiotski. Polazište svih teorija se ogleda u proučavanju kako pretvoriti parazitski sistem u simbiotski inovacijski sistem.
Primjeri potrebe ovakve transformacije u Bosni i Hercegovini su vidljivi i golim okom. Ono što nedostaje je spremnost nosilaca vlasti da se to uradi.
Priča o reformi javnog sektora i borbi protiv kriminala i korupcije su stara kao lanjski snijeg.
Priča o kamarili besposlenih državnih dužnosnika, službenika i namještenika su i vrapcima dosadila. I dok se ovi državni debljaju , oni ničiji se privode, uslovljavaju, maltretiraju i ponižavaju.
Parazitizam se uvukao u sve sfere javnog života.
Od toga nije imuna niti akademska zajednica, sektor obrazovanja, zdravstveni sistem, javne djelatnosti: energetika, komunalne usluge, javne službe i javni servisi građana.
Parazitizam je postao eštalon ili mjera društvenog statusa. Kreativnost i inovacija postaje misao imenica.
Stoga i priča o zarobljenoj državi postaje sasvim razumljiva u bh. društvu koje sve više liči na Orvelovsko proviđenje u funkcionisanju farme.
Farma postaje mjera trenutnog stanja.
Čak i sva posljednja dešavanja koja se svode na privođenje pravdi državnih službenika, raspad sistema sigurnosti i bezbjednosti uz nesreće sa ljudskim žrtvama , poput ovih posljednjih u rudnicima, sve više liče na ekraniziranu farmu nego kao sistemski pristup izgradnje efikasne države.
Rezultat svega to se dešava na bh. društvenoj sceni je da i dalje živimo u zarobljenoj državi, parazitskih manira i orvelovskih navika iz životinjske farme.