Za većinu srpskih političkih lidera Karadžić nije ratni zločinac

Početkom 90-ih moja supruga Ljiljana u poodmakloj trudnoći i ja palili smo između dva beogradska dvora sveće u znak solidarnosti s ljudima u opsednutom Sarajevu. Ako se dobro sećam, bilo nas je dvadesetak i pet puta više policajaca.
25.03.2016 u 08:09

Piše: Veselin Simonović

Ta scena je presudno uticala na moju suprugu da odluči da se iselimo u Kanadu. Ne samo zbog snega i mraza koji ne podnosim već i zbog želje da se kao novinar borim protiv Miloševićevog, Karadžićevog, Babićevog, Hadžićevog, Mladićevog, Šešeljevog... ratnog ludila. Ubedio sam je da ostanemo. Bilo je dobrih medija (više nego danas) gde je to bilo moguće.

Juče, skoro dve i po decenije posle te tužne beogradske scene, u Haškom tribunalu Radovanu Karadžiću je izrečena presuda - 40 godina zatvora - za trogodišnju opsadu Sarajeva, za Srebrenicu... Za sva nedela koja su počinili „naši“ zločinci u Bosni i Hercegovini, ali i za sve što su učinili nama građanima Srbije, svaka kazna za njih je mala.

Kladim se da bi vrlo malo njih reklo „da“. Za to su nam potrebni lideri kakav je bio Zoran Đinđić, a na to ćemo još dugo čekati.

Još više zabrinjava činjenica da bi presuda Karadžiću mogla da vrati Bosnu i Hercegovinu, dvadeset godina posle potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu, u vreme uoči opsade Sarajeva. Bošnjačke partije, uz podršku Zapada, dokazivaće da je Republika Srpska genocidna tvorevina, hrvatske stranke će ih poluglasno podržavati, a tajno će navijati za Milorada Dodika koji će po svaku cenu braniti samostalnost srpskog entiteta.

Bosna i Hercegovina već duže nije funkcionalna država i zato sve više rastu težnje bošnjačkih lidera da je pretvore u svoju nacionalnu državu, kao i težnje Dodika da što više zaokruži državnost Republike Srpske. Ništa od tog nije moguće ostvariti a da ponove ne zarate, samo što bi posle tog rata najveći gubitnici bili Srbi.

I za kraj, dozvolite mi još jedno poučno podsećanje: Dok je Bosnom upravljao Pedi Ešdaun, na jednim izborima u Republici Srpskoj nisu pobedile stranke za koje je navijao Zapad, već tada omraženi ratni SDS. Na večeri u njegovoj rezidenciji poviše Baščaršije predložio sam mu da u vlast obavezno uključi SDS. Bio je na trenutak šokiran, ali je i slušao moje polusatno obrazloženje zašto je to dobro za smirivanje tenzija i zašto u BiH ništa ne može na silu a da se ne zapuca. SDS je tada ušao u vladu, tenzije su splasnule.

Razumni će shvatiti šta sam hteo da kažem.

(blic)