Amerika: Srebreničanin odlikovan za hrabrost
Ibišević je potrčao napolje. Činilo se da je čovjek bio mrtav, ali njegov partner i on počeli su primjenjivati prvu pomoć. Pokušavali su više od deset minuta prije dolaska hitne pomoći.
– Nije preživio, iako smo se trudili i dali sve od sebe kako bismo spasili tog čovjeka – prisjeća se Ibišević.
Njegovi napori nisu prošli nezapaženo. Narednog mjeseca, tačnije 21. februara, ovaj 29-godišnjak će primiti nagradu zbog iskazane hrabrosti na dužnosti u drugom slučaju. Ali Ibišević se ne ističe po svojim spasilačkim instinktima samo kao policajac.
U SAD je došao kao izbeglica iz BiH, gdje je, kako navode, preživio rat i genocid, za razliku od brojnih članova njegove porodice, među kojima je i njegov otac Junuz. Skrasio se u Coloradu, gdje je odlučio nastaviti slijediti očeve stope, radeći kao policajac. Melis Ibišević rođen je u septembru 1990. godine u malom selu na periferiji Srebrenice, baš uoči početka rata u BiH.
– “Turci” je postao ponižavajući izraz kojim su nazivali muslimane – kazala je Marie Berry, profesorica na Međunarodnoj školi Josef Korbel na Univerzitetu u Denveru, govoreći o odnosu Srba prema Bošnjacima početkom 90-ih godina.
U tekstu se podsjeća da su bosanski Srbi, uz podršku Beograda, prihvatili ideju “Velike Srbije”, što je rezultiralo nasiljem u regiji. Policajac Junuz Ibišević pridružio se Armiji RBiH početkom 90-ih. U maju 1992. godine, kako su snage bosanskih Srba napredovale, porodica Ibišević je napustila svoje selo. Podsjećaju da su ofanzive srpskih vojnih i paravojnih formacija rezultirale etničkim čišćenjem, a kulminirale su “najgorim genocidom u Evropi od Drugog svjetskog rata”.
Porodica Ibišević je naredna tri mjeseca provela u planinskim pećinama. U augustu te godine su došli do Srebrenice, gdje su Ujedinjene nacije smjestile svoje mirovne snage. Život porodice Ibišević bio je težak. Iako su imali krov nad glavom, do hrane je bilo teško doći, a nedostajalo je i medicinske skrbi.
– Svaki dan se svodio na preživljavanje – kaže Mina Ibišević, Melisova majka, te dodaje:
– Probudite se ujutro i morate smisliti plan šta ćete taj danas jesti. Ako nađete jednu tikvicu, bogati ste. Mina je morala pronaći hranu za više od deset osoba. Pored Melisa i njegove sestre Minele, sa njima su boravili ostali članovi porodice. Svi su spavali na istom madracu.
– Ležali bi stavljajući gornji dio tijela i glavu na madrac, ali donji dio tijela, koji je manje osjetljiv, bio bi na podu. I svi bi se poredali u jednu liniju i tako bi spavali – prisjeća se Mina.
Mina je prala odjeću kipućom vodom kako bi uništila bakterije. Jedne noći, kad je Melis imao otprilike dvije i po godine, prala je veš u loncu s kipućom vodom, kojeg je postavila usred prostorije u kojoj su boravili. Nestalo je struje, što je bilo uobičajena pojava u Srebrenici.
– Uplašio sam se, pa sam potrčao prema maminom glasu i završio sam u toj ključaloj vodi. Moja cijela lijeva noga…sve što su trebali učiniti je ukloniti čarapu, a sa čarapom mi je otpala sva koža. Majka mi je stavila mlijeko na nogu da ublaži opekotine – kazao je Melis.
(mojabih)
