"Zašto sam odlučio da se vratim iz Njemačke?"
- U inozemstvu ovisi koji posao radite, jeste li sami ili imate porodicu. Sve to utječe hoćete li s poslom vani biti zadovoljni ili će vam on biti razočaranje, kao što je meni, rekao je Banić.
Virovitičanin je četiri mjeseca kao dostavljač paketa radio u njemačkim gradovima Hannoveru i Karlsruheu. Do posla je došao putem jedne agencije koja služi kao hrvatski posrednik između domaće radne snage i njemačkih firmi.
- U prosjeku sam imao oko 200 do 250 paketa i radio oko 16 sati dnevno, rekao je Banić.
Kombi za dostavu je vozio sam, komunicirao je s klijentima na njemačkom, a mobitel mu je bio uključen 24 sata na dan. Zajedno s kolegama radnicima živio je u trosobnom stanu. Svaki od šestorice plaćao je po 200 eura mjesečno za smještaj. Samome, dostajalo je za životne potrebe. Međutim, kada je poželio da s njim dođu živjeti supruga i dvoje male djece izračunao je da mu plaća koju zarađuje kao dostavljač paketa neće biti dovoljna za život.
- Stanarina je u Njemačkoj jako skupa, za nas četvero trebalo bi nam oko hiljadu eura samo za stanarinu s režijama, a moja se plaća u najboljem slučaju kreće do 1400 eura. Supruga, koja u (Hrvatskoj) ima stalan posao, budući da je majka dvoje djece koja još ne idu u školu, u Njemačkoj može raditi samo na pola radnog vremena, odnosno najviše četiri sata. Živjeti samo od moje plaće, ne bi nam bilo dovoljno, objašnjava Banić za Virovitički list.
Porodica Banić je stoga odlučila svoj život nastaviti u Hrvatskoj. I nisu bili jedini. S Vidom se u Hrvatsku vratilo i dvadesetak drugih kolega, mahom porodičnih poznanika. Po povratku zaposlio se u firmu Brana d.o.o. gdje je nekoliko mjeseci radio kao sezonski radnik u plastenicima. Nedavno je ondje dobio i stalan posao.
- Ovo mi je dobar posao i ne mogu opisati koje mi je olakšanje sad kad znam da je stalan. Ako moram birati između porodice i posla, uvijek ću odabrati samo onu varijantu koja nam omogućuje da ostanemo zajedno, zaključuje Banić.
(VL)