Prije 105 godina je rođen Meša Selimović u Tuzli

U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a zaistočnu Bosnu. Potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao: profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor Bosna Filma, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća Svjetlost. 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiHi SANU. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), Goranova nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

- Tajna se duže pamti nego jasna istina;

- Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju;

- Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu;

- Najmanje se govori kad te se najviše tiče;

- Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

- Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i onće počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uvjete. Kuda i kako da ode?

Na vrh