Stotine građana se oprostilo od Sakiba Malkočevića-Soka

Danas je u Tuzli sahranjen nekadašnji fudbaler i trener tuzlanske Slobode Sakiib Malkočević.
26.10.2020 u 15:58

Malkočević je poslije duže bolesti preminuo u subotu uvečer, a iza njega su ostali supruga Biljana i kćerke Mirna i Irma. Brojni građani, rodbina, prijatelji i poznanici s tugom i boli su se opraštali od popularnog Soka.

„Bio je izvanredan drug, miran i tih. Nažalost, prerano nas je napustio“, kazao je Husref Musemić, proslavljeni fudbaler i trener Sarajeva, koji je kao i Malkočević bio trener i Slobode.

Sa Malkočevićem je u „crveno-crnom“ dresu igrao i Denis Sadiković. „Uvijek ću ga voljeti. Bio je drug u koga sam se mogao pouzdati. Bili smo u kontaktu do posljednjeg dana njegovog života“, rekao je Sadiković.

U stručnom štabu Slobode, zajedno sa Malkočevićem, bio je i tadašnji trener golmana Samir Hadžimahović.

„U dvije godine nismo se ni jednom sporječkali. Bio je veliki trener. Pamtit ću ga dok živim“, istakao je Hadžimahović. Sakib Malkočević je bio kapiten Slobode, a nosio je „crveno-crni“ dres na oko 400 utakmica. Kao trener je sa Slobodom dva puta izborio plasman u Intertotokup, a kao trener i igrač Slobode učestvovao je u osam finala Kupa BiH. S kadetskom reprezentacijom BiH u tri navrata je izborio plasman na Evropsko prvenstvo. Almir Šećkanović, tuzlanski novinar prošle godine povodom velikog jubileja FK Slobode izdao je knjigu ‘100 godina Slobode’, a u kojoj je o Sakibu Malkočeviću napisao sljedeće:

“Sakib Malkočević, catenaccio na tuzlanski način Početak marta 1992. godine na stadionu Tušanj gostuje Crvena Zvezda, aktuelni evropski i svjetski prvak. U timu crveno-belih sve zvezda do zvezde. U timu Slobode kojeg je izveo Fahrudin Avdičević po prvi puta kao starter nastupa Sakib Malkočević.

“Bio je to zaista divan dan. Sunčano vrijeme, pravo proljeće. Stadion je ispunjen do posljednjeg mjesta jer nam je u goste dolazila Zvezda, aktuelni šampion Evrope i svijeta, te vjerovatno najbolja ekipa koja je tih godina igrala na Starom kontinentu. A moja prva utakmica. Bio sam presretan iako smo taj meč izgubili sa 3:0“, sjeća se Malkočević svoje prve zvanične utakmice na stadionu Tušnja.

Četiri godine ranije, kao 17-godišnjak, stigao je iz lokalnog Radnika u Slobodu. Bile su to zimske pripreme koje je vodio tadašnji prvi trener Đorđe Gerum. “Ljudi koji su tih godina brinuli o Slobodi čuli su da tu u komšiluku, u jednom malom klubu, igra telentovan momak. Pozvali su me na probu, u zimu 1988. godine“. Malkočević je na toj probi zadovoljio, no zbog jake konkurencije u veznom redu, na koji je pretendovao, na prve igre morao je sačekati. U ljeto 1988. godine, kod trenera Miće Duvančića, potpisuje svoj prvi profesionalni ugovor sa Slobodom.

“Bilo je to ostvarenje mog sna. Ja sam na kraju osnove i tokom srednje škole, a pohađao sam Ekonomsku školu u Tuzli, išao na utakmice Slobode. Sjećam se da sam cijelu sedmicu sakupljao novac koji su mi roditelji davali za užinu kako bih na kraju sedmice mogao kupiti ulaznicu za utakmicu. Lijepa slika me privukla Slobodi. Pun stadion, dobra igra ekipe sa kraja sedamdesetih, uvijek puno golova. Ja sam se zaljubio u Slobodu i čak u jednom trenutku, dok sam sa tribina gledao te čuvene igrače, u meni se javila želja da zaigram na ovom stadionu“, otkriva Malkočević.

Ta želja se ispunila na utakmici sa Zvezdom. Bilo je to posljednje predratno gostovanje tima iz Beograda u Tuzli. Počeo je rat! Mustafa Hukić i Fahrudin Avdičević poveli su bitku da se sačuva Sloboda. Među onima na koje su računali bio je i Sakib Malkočević. “Sloboda je rat dočekala u teškom stanju. Svi smo bili zbunjeni situacijom koja je zadesila naš grad i državu. Dosta igrača je otišlo prema Hrvatskoj i Srbiji, a mi koji smo ostali imali smo poseban zadatak – očuvati našu Slobodu. I tako je bilo. Huka i Avdičević su formirali mladi tim, a mene su zamolili da budem jedan od lidera tog tima. Huka je odlučio da se okušam na poziciji libera te da svojim iskustvom pomognem mlađim igračima. Tako sam prestao biti vezni igrač, što je moja prirodna pozicija, a postao odbrambeni po kojoj sam ostao upamćen“, sjeća se Malkočević.

Ratne i prve poratne godine donijele su dobru igru Slobode, ali i niz poraza u ključnim utakmicama. Popularni Sok je svjedočio skoro svakom.

“Žao mi je što nismo podigli makar jedan trofej. Bili smo odlična generacija, ali jednostavno, neko prokletstvo nas je pratilo“, poručuje Malkočević. Nakon igračke karijere Sabik Malkočević je odlučio povesti miran život. Ideja je bila da u omladinskoj školi Slobode stvara nove igrače koji bi u godinama koje slijede osvajali ono što njihov šef nije uspio. No, za vojnike nema mira.

“Bila je to 2003. godina. Sloboda se borila za opstanak, a trener je bio Abdulah Ibraković. Uprava me zamolila da mu budem pomoćnik. Pošto sam ja vojnik kluba, uposlenik, nisam imao dilemu. Odlučio sma prihvatiti. Nakon nekoliko mjeseci Ibraković je dobio otkaz, a mene su postavili za trenera prvog tima“. Sloboda je pod vodstvom Malkočevića sačuvala prvoligaški status. Izboren je i Intertoto kup, pa je nakon skoro više od 15 godina ekipa izašla u Evropu. Pamti se duel protiv belgijskog Liersa, koji je u televizijskom prenosu gledala cijela Bosna i Hercegovina. U Tuzli pobjeda od 1:0, u Belgiji poraz od 5:1.

“I u Belgiji nismo bili bez šansi. U drugoj minuti smo poveli golom Admira Joldića. Poluvrijeme smo uspjeli završiti tako, a onda su u drugom dijelu stvari došle na svoje mjesto. Oni su bili predobra ekipa i mi jednostavno nismo mogli dobiti četiri poluvremena protiv njih. Trudili smo se, imali smo šanse, ali oni su bili bolji“, sjeća se naš sagovornik, pa potom otkriva i način pripreme za veliku utakmicu u Evropi “Pa, nismo mi imali baš neku pripremu. Znali smo da u svojim redovima imaju dosta dobrih igrača, uključujući i dva reprezentativca Belgije. Tada nije bilo kaseta za gledanje, a još manje mogućnosti da pošaljete nekoga da skautira protivnika. Mi smo se pripremali kao da igramo protiv nekog premijerligaša, a bazirali smo se na svoju ekipu. Kao rezultat toga je došla i naša pobjeda u prvoj utakmici. Jedan nula, baš onako kako ja volim“. Tuzlanski tim je pod vodstvom Sakiba Malkočevića igrao italijanski catenaccio. Stoperi poput Nedžada Bajrovića i Samira Kuduzovića, ili Nikole Mikelinija i Ilije Prodanovića, spriječavali su skoro svaki prodor protivnika, a nerijetko su postizali pobjedonosne golove. Sok je uživao u svom remek djelu.

“To je moj trenerski stil. Ja, kao gledatelj, volim vidjeti utakmicu koja završi rezultatom 3:3, ali kao trener volim pobjedu od 1:0. Jer ukoliko moja ekipa ne primi gol onda sigurno neće izgubiti“. Junak naše priče je nagradu za sva izgubljena finala KUP-a i titule u seniorskoj konkurenciji nadoknadio sa juniorima Slobode. Ta ekipa, predvođena Amerom Bekićem i Jasminom Mešanovićem, postala je prvak države 2010. godine. Kao nagradu stigao je i poziv iz Fudbalskog saveza BiH da Sakib Malkočević postane selektor kadetske reprezentacije. Sa tom ekipom Sok je u tri navrata igrao na Evropskom prvenstvu, čime je i zvanično postao najuspješniji bosanskohercegovački selektor. “Veliki je to uspjeh. Niko na Balkanu u proteklih pet godina nije bolji od naše reprezentacije. To su odlični momci. Moje je bilo samo da im kažem da se bore za svoju državu, da im objasnim kako smo teško stekli državu i da je naša obaveza da se za nju borimo. Svi zajedno“.

(AA)