Ekonomska politika straha
Piše: Prof.dr.Izudin Kešetović
Očekivanja od nosilaca vlasti su sasvim nerealna. Zaokupljeni su slagalicama asimetričnog ustrojstva države koja federira i konfederira, a očito je da se kazaljka sve više pomjera ka kritičnoj tački ili tački ključanja. Rješenja su u novcu.
Prodaja javnih dobara, zaduženje
Prvo je štampanje, ili kako bi to monetaristi rekli monetizacija javnog duga.
Drugo je lagano ili soft zaduženje kod Evropske centralne banke po ugledu na mjere koje ista sprovodi da bi ubrzala ekonomski rast i postigla bijeg od stagflacije (općeg pada cijena).
Treća varijanta je prodaja ili akvizicija javnih dobara.
Četvrta varijanta je kreditno zaduženje, pod uslovom da postoje dobri kreditori.
Peta varijanta, je dodatna poreska presija koja je u granicama optimuma od oko 45% društvenog proizvoda ili 12 milijardi KM javnih prihoda.
Primjer Srbije
Konceptualno gledajući i za one koji iz različitih perspektiva procjenjuju ekonomsku stvarnost u BiH se svodi na jednostavnu ocjenu realne percepcije straha od onog što dolazi. Slične rasprave se vode i u našem susjedstvu.
Ovi zapadno su više zaokupljeni inauguracijama vlasti i zbrajanju efekata od evroevropskih integracija i odgovora na koncept i efekte izvršne vlasti. Na istočnoj strani su veći problemi, ali i dileme koje su političke i ekonomske naravi. Ako zanemarimo političke probleme, onda ostaju ona ekonomska pitanja. Ona su itekako krupna. Ono to piše Nebojša Katić u prilogu Srpska ekonomska drama i intelektualna ekspanzija je više nego dramatično i može poslužiti i nama u BiH kao nauk.
Autor teksta koji je napisao na pozornost u akademskoj raspravi (Ljubomir Mađar, Jovan Duanić) je eksplicitan. Naime, u trenutku kada ovo pišem (decembar 2014. godine), Srbija se nalazi u jednoj od najveći ekonomskih i drutvenih kriza u svojoj istoriji. Suočena sa pretećim bankrotom, nemoćna da svoju ekonomiju organizuje i oporavi, Srbija je pozvala u pomoć Međunarodni monetarni fond (MMF) i sa njim će zaključiti trogodišnji stand-by sporazum iz predostrožnosti.
Kako god da se sporazum tumači i racionalizuje, od osnovne činjenice se ne može pobjeći Srbija je pod punim ekonomskim starateljstvom MMF-a i prisiljena je na njegovu gorku medicinu, najgorču od kada sa MMF-om sarađuje. Na kraju 2014. godine, a na bazi danas raspoloživih statističkih podataka, realni bruto domaći proizvod Srbije će biti za oko tri procentna poena niži nego to je bio 2008. godine.
Ako se ne dogodi čudo, Srbija će tokom 2015. i 2016. godine imati negativnu, ili u najboljem slučaju nultu stopu realnog rasta BDP-a. Na bazi projekcija MMF-a, Srbija bi tek 2017. godine mogla ostvariti mali privredni rast od oko dva procenta. U tom scenariju, BDP Srbije bi se 2018. godine mogao vratiti na (realni) nivo iz 2008. godine.
Sudbina BiH kao Hrvatske i Srbije
Ono što očekuje Srbiju i Hrvatsku, svakako očekuje i Bosnu i Hercegovinu. Stoga procjena u citiranom tekstu samostalnog poslovnog konsultanta koji živi u Londonu je dosta sumorna: Velika je verovatnoća, bojim se i neminovnost, da će po isteku trogodišnjeg aranžmana sa MMF-om svi ključni makroekonomski parametri Srbije biti gori nego što su danas.
Ovo se prije svega odnosi na nivo zaposlenosti, na visinu javnog i spoljnog duga. Ovakav zaključak slijedi i iz iskustava svih onih država koje su primijenile politiku na kojoj insistira MMF, a koju je Srbija upravo prihvatila. Biće veliki uspjeh ako Srbija u naredne tri godine uzmogne da izbjegne finansijsku krizu iako ne bude morala da trpi reprogram spoljnog duga.
Kao nauk mogu poslužiti dešavanja u Grčkoj gdje je sve eksplodiralo i čiji je tok događaja teško predvidjeti. Ono što predstavlja diktat za Grču sve više liči na stanje u Bosni i Hercegovini. Trojka je Grčkoj postavila diktat da godišnji deficit mora svesti na 20 odsto a sada iznosi 176 odsto BDP i to uprkos odlaganju dijela otplata.
Smanjenje zaposlenih u javnim ustanovama
Broj zaposlenih u javnim ustanovama mora se smanjiti za 150.000, od čega je 50.000 već otpušteno. Mora povećati PDV sa 13 na 23 odsto i uvesti dramatično veće cijene goriva. Obavezna je da privatizacijama smanji dug za 50 milijardi (smanjen je za samo 7 milijardi). Izdaci za zdravstvo moraju biti smanjeni za 20 odsto, to je dijelom učinjeno, ali je već oko 3 miliona stanovnika ostalo bez zaštite, pa naglo rastu bolesti koje su bile eliminisane.
Zahtijevano je ukidanje trinaeste i četrnaeste plate, kolektivnih ugovora i smanjenje minimalnih plata. Nova vlada obećala je potpuno suprotne poteze. Uslov je i smanjenje ukupnog iznosa sredstava za penzije, uz ukidanje trinaeste i četrnaeste, produženje starosne granice, uz reviziju osnovanosti sadašnjih penzija. (Milutin Mitrović - Meteori na grčkom nebu od 08.02.2015.)
Stoga i očekivanja koja će uslijediti nakon uspostavljanja vlasti u Bosni i Hercegovini, najvjerovatnije krajem prvog kvarta, imaće prvi test u realnoj procjeni javne potrošnje i reformi za koji ostaje veoma mali manevarski prostor. Tako su strahovi sasvim realni i najvjerovatnije će se zadržati sve do 2018. godine, kada će se donekle i politička i ekonomska slika bosanskohercegovačke stvarnosti izbistriti. Dotle će važiti ona narodna: Strpljen, spašen.