Ekonomska politika straha

Ekonomska politika privatizacije koja traje dvadeset godina postigla je svoj cilj. Protesti radnika pred institucijama vlasti sve se višše svode na socijalna pitanja. “Maršš“ radnika propalih tuzlanskih preduzeća liči na narodnu poslovicu „niti kud majci, niti u djevere“.
19.02.2015 u 10:41

Piše: Prof.dr.Izudin Kešetović

Očekivanja od nosilaca vlasti su sasvim nerealna. Zaokupljeni su „slagalicama“ asimetričnog ustrojstva držžave koja „federira“ i „konfederira“, a očito je da se kazaljka sve višše pomjera ka kritičnoj tački ili tački ključanja. Rješšenja su u novcu.

Prodaja javnih dobara, zaduženje

Prvo je šštampanje, ili kako bi to monetaristi rekli „monetizacija“ javnog duga.

Drugo je lagano ili „ soft“ zadužženje kod Evropske centralne banke po ugledu na mjere koje ista sprovodi da bi ubrzala ekonomski rast i postigla bijeg od stagflacije (općeg pada cijena).

Treća varijanta je prodaja ili akvizicija javnih dobara.

Četvrta varijanta je kreditno zadužženje, pod uslovom da postoje dobri kreditori.

Peta varijanta, je dodatna poreska presija koja je u granicama optimuma od oko 45% drušštvenog proizvoda ili 12 milijardi KM javnih prihoda.

Primjer Srbije

Konceptualno gledajući i za one koji iz različitih perspektiva procjenjuju ekonomsku stvarnost u BiH se svodi na jednostavnu ocjenu realne percepcije straha od onog ššto dolazi. Slične rasprave se vode i u naššem susjedstvu.

Ovi zapadno su višše zaokupljeni „inauguracijama“ vlasti i zbrajanju efekata od evroevropskih integracija i odgovora na koncept i efekte izvrššne vlasti. Na istočnoj strani su veći problemi, ali i dileme koje su političke i ekonomske naravi. Ako zanemarimo političke probleme, onda ostaju ona ekonomska pitanja. Ona su itekako krupna. Ono što pišše Nebojšša Katić u prilogu „Srpska ekonomska drama i intelektualna ekspanzija“ je višše nego dramatično i možže poslužžiti i nama u BiH kao nauk.

Autor teksta koji je napisšao na pozornost u akademskoj raspravi (Ljubomir Mađar, Jovan Dušanić) je eksplicitan. „Naime, u trenutku kada ovo piššem (decembar 2014. godine), Srbija se nalazi u jednoj od najveći ekonomskih i društvenih kriza u svojoj istoriji. Suočena sa pretećim bankrotom, nemoćna da svoju ekonomiju organizuje i oporavi, Srbija je pozvala u pomoć Međunarodni monetarni fond (MMF) i sa njim će zaključiti trogodiššnji stand-by sporazum iz predostrožžnosti.

Kako god da se sporazum tumači i racionalizuje, od osnovne činjenice se ne možže pobjeći Srbija je pod punim ekonomskim starateljstvom MMF-a i prisiljena je na njegovu gorku medicinu, najgorču od kada sa MMF-om sarađuje. Na kraju 2014. godine, a na bazi danas raspoložživih statističkih podataka, realni bruto domaći proizvod Srbije će biti za oko tri procentna poena nižži nego što je bio 2008. godine.

Ako se ne dogodi čudo, Srbija će tokom 2015. i 2016. godine imati negativnu, ili u najboljem slučaju nultu stopu realnog rasta BDP-a. Na bazi projekcija MMF-a, Srbija bi tek 2017. godine mogla ostvariti mali privredni rast od oko dva procenta. U tom scenariju, BDP Srbije bi se 2018. godine mogao vratiti na (realni) nivo iz 2008. godine.

Sudbina BiH kao Hrvatske i Srbije

Ono ššto očekuje Srbiju i Hrvatsku, svakako očekuje i Bosnu i Hercegovinu. Stoga procjena u citiranom tekstu samostalnog poslovnog konsultanta koji žživi u Londonu je dosta sumorna: ”Velika je verovatnoća, bojim se i neminovnost, da će po isteku trogodiššnjeg aranžžmana sa MMF-om svi ključni makroekonomski parametri Srbije biti gori nego ššto su danas.

Ovo se prije svega odnosi na nivo zaposlenosti, na visinu javnog i spoljnog duga. Ovakav zaključak slijedi i iz iskustava svih onih držžava koje su primijenile politiku na kojoj insistira MMF, a koju je Srbija upravo prihvatila. Biće veliki uspjeh ako Srbija u naredne tri godine uzmogne da izbjegne finansijsku krizu iako ne bude morala da trpži reprogram spoljnog duga.

Kao nauk mogu poslužžiti deššavanja u Grčkoj gdje je sve “eksplodiralo” i čiji je tok događaja tešško predvidjeti. Ono ššto predstavlja diktat za Grču sve višše liči na stanje u Bosni i Hercegovini. “Trojka je Grčkoj postavila diktat da godiššnji deficit mora svesti na 20 odsto a– sada iznosi 176 odsto BDP i to uprkos odlaganju dijela otplata.

Smanjenje zaposlenih u javnim ustanovama

Broj zaposlenih u javnim ustanovama mora se smanjiti za 150.000, od čega je 50.000 već otpuššteno. Mora povećati PDV sa 13 na 23 odsto i uvesti dramatično veće cijene goriva. Obavezna je da privatizacijama smanji dug za 50 milijardi (smanjen je za samo 7 milijardi). Izdaci za zdravstvo moraju biti smanjeni za 20 odsto, što je dijelom učinjeno, ali je već oko 3 miliona stanovnika ostalo bez zašštite, pa naglo rastu bolesti koje su bile eliminisane.

Zahtijevano je ukidanje trinaeste i četrnaeste plate, kolektivnih ugovora i smanjenje minimalnih plata. Nova vlada obećala je potpuno suprotne poteze. Uslov je i smanjenje ukupnog iznosa sredstava za penzije, uz ukidanje trinaeste i četrnaeste, produžženje starosne granice, uz reviziju osnovanosti sadaššnjih penzija.” (Milutin Mitrović - Meteori na grčkom nebu od 08.02.2015.)

Stoga i očekivanja koja će uslijediti nakon uspostavljanja vlasti u Bosni i Hercegovini, najvjerovatnije krajem prvog kvarta, imaće prvi test u realnoj procjeni javne potroššnje i reformi za koji ostaje veoma mali manevarski prostor. Tako su strahovi sasvim realni i najvjerovatnije će se zadržžati sve do 2018. godine, kada će se donekle i politička i ekonomska slika bosanskohercegovačke stvarnosti izbistriti. Dotle će važžiti ona narodna: “Strpljen, spaššen”.