Geopolitička relaksacija

Da se odmah razumijemo, ono što slijedi, nije nikakav komad "političke analitike". Teško da u javnosti na "jugoslovenskom istorijskom prostoru" danas postoji iritantnija grupacija od famoznih "političkih analitičara".
04.09.2014 u 11:24

Piše: Muharem Bazdulj

Riječ je uglavnom o ljudima neostvarenim u svojim primarnim strukama, vrlo često sa neizostavnim naučnim titulama, što prazninu vlastite jalovosti pokušavaju da popune medijskim dumanjima što intelektualno nisu na višem nivou od polupijanskih monologa benignih čudaka iz susjedstva, ali su, eto, ukrašena određenim brojem stranih riječi i izraza te su isposredovana masovnim medijima.

Tako je onaj neki Saša Ćirić na vrhuncu svoje kratkovjeke političkoanalitičarske slave, onomad, prije malo jače od dvije godine, pledirao za izbornu pobjedu Aleksandra Vučića i njegovog SNS-a, e da bi "nezavisni mediji i kritička reč opet dobili na značaju". Želja mu se ispunila, ali njegova kritičko-političkoanalitičarska riječ opet nikog ne zanima. Ovo što slijedi je tek komad zdravorazumskog antipolitičkog (ne apolitičkog; za distinkciju pogledati kod Gyorgyja Konrada i Waltera Benjamina) rezonovanja o temi: šta je novo donio prošlosedmični berlinski samit "regionalnih" lidera, odnosno njihovo najnovije ritualno poklonjenje Angeli Merkel. Još i prije nego je održan, samit je privukao veliku medijsku pažnju. Komentari su uglavnom išli iz krajnosti u krajnost.

S jedne strane, bilo je pokušaja da se cijela stvar minimizira. Ko biva, to je tek protokolarna budalaština. S druge pak strane, neki su hiperbolisali tvrdeći da je to maltene novi Berlinski kongres koji će na (zapadnom) Balkanu da kreira novu političku realnost, pa su se onda razni igrali fantazijama o promjenama državnih granica, zatim promjeni ustavne strukture Bosne i Hercegovine itd.

Nakon što je samit završen, na prvi pogled bi se moglo učiniti da su prvi bili bliži istini. To, međutim, nije tačno. Obje krajnosti su podjednako daleko od istine, mada je zapravo pogrešnije potcjenjivati efekte samita, zapravo ne toliko samog samita, koliko nove paradigme koju je inaugurisao. Početkom stoljeća, nakon što su završeni najnoviji balkanski ratovi, nakon što je umro Tuđman i nakon što je srušen Milošević, Evropska unija je u Solunu zemljama zapadnog Balkana ponudila perspektivu članstva.

Insistiralo se tada da će u prijemu novih članica važiti "princip regate", a ne "princip paketa" kao u prethodnim proširenjima, odnosno da će se zemlje individualno ocjenjivati te će u EU ulaziti jedna po jedna. Po tom ključu je prije četrnaest mjeseci u Evropsku uniju ušla Hrvatska. Iako su izvještaji sa berlinskog samita uvijeni u retoričko-diplomatsku oblandu, čini se da će preostale zemlje zapadnog Balkana prema EU prije u paketu, nego u regati.

Ideja je, izgleda, da se Albanija, BiH, Crna Gora, Makedonija, Srbija (i Kosovo) najprije međusobno integrišu, pa se onda tako uključe u Evropsku uniju. Otud se pominju, recimo, carinska unija, kao i ukidanje roaminga unutar mobilne telefonije u ovim zemljama. Ključ svega, međutim, jeste relaksacija odnosa, geopolitička relaksacija takoreći. Ratovi su završeni prije petnaest godina, nema više vremena za stalno evociranje krvave prošlosti, za održavanje stanja zamrznutog konflikta.

U tom smislu, međunarodnu zajednicu više ne zanima previše šta je neko radio u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća, zanima je šta će raditi sada i još više šta će da radi u budućnosti. To je nešto na šta bi trebali da obrate pažnju i takmaci na predstojećim bosanskohercegovačkim izborima. Na neki čudan način, skoro da je manje nego ikada ranije važno koja politika će da pobijedi, jer će koja god da to bude, morati da igra po zadatim notama. Manevarski prostor je, naime, nikad uži. U novonastalim okolnostima neće biti mogućnosti za regionalno soliranje i izolacionizam.

U tom smislu, važniji od politike će biti personalni faktor. Traže se ili "nepotrošeni" ljudi ili ljudi spremni na novi politički "salto mortale". Otvara se zapravo prostor za ljude sa širom vizijom. Obeshrabrujuće je, recimo, što se o carinskoj uniji priča kao o maltene dalekoj budućnosti. Treba raditi na što bržem regionalnom uvezivanju, pa i na simboličkom planu. Lijepo je što se granice prelaze samo s ličnom kartom, ali bi još ljepše bilo da se, kao u EU uostalom, na granicama nikakvi dokumenti i ne pokazuju. Ne ugrožava to ničiju "fucking" nezavisnost (kome je do nje već stalo).

Između Njemačke i Francuske graničari nikog ne legitimišu, a opet svaka od ovih zemalja ima svoju fudbalsku reprezentaciju i sve ostale patriotske parafernalije. Ako tako bude i ako se zaista izgrade i modernizuju te pruge, i mlade generacije će moći da shvate o čemu je pjevao Arsen Dedić u "Brzim preko Bosne" i na šta je mislio Goran Bregović u stihovima "Tek sam stigao/Bosna Expressom i njena slika sa mnom".

U tom okviru, etničke i entitetske napetosti unutar Bosne i Hercegovine odjednom gube najveći dio svoje snage u stvaranju nestabilnosti. Na scenu se vraća, što bi rekao Boro Dežulović, "stari dobri život". Dugo ga nismo vidjeli.

(oslobodjenje.ba)