Zločinci i njihov mir

U istom danu ratni zločin počinjen je u Ahmićima i Trusini. U istom danu, 21 godinu kasnije, dvojicu zločinaca odgovornih za zlodjela u ovim selima spojila su dva "incidenta", kako to ocijeniše kolege novinari u svojim izvještajima.
10.06.2014 u 09:55

Piše: Nihada Hasić

Nakon odslužene dvije trećine kazne od 25 godina zatvora, u Zagreb je, na slobodu, iz Austrije u petak došao Dario Kordić, nekadašnji čelnik Hrvatske zajednice Herceg Bosna, potom Hrvatske Republike Herceg Bosna i predsjednik HDZ BiH. Kordić je, između ostalog, u Haškom tribunalu osuđen zbog odgovornosti za ubistva 116 Bošnjaka u viteškom selu Ahmići, među kojima je bilo jedanaestoro djece.

Bivši pripadnik Armije RBiH Edin Džeko istog petka, 6. juna/lipnja 2014. godine, u Sarajevu je pred Sudom BiH osuđen na 12 godina zatvora zato što je učestvovao u strijeljanju šestorice zarobljenih pripadnika HVO-a u Trusini kod Konjica i zato što je ubio hrvatske civile, supružnike Iliju i Anđu Ivanković. Presuda protiv Džeke (tek prvostepena) ne obuhvata sve žrtve pobijene u Trusini, jer je u ovom seocetu 16. aprila 1993. godine smaknuto 16 civila i šest pripadnika HVO-a, koji su se bili predali jedinicama ARBiH. Već nam je javljeno da su incidenti dobrano zasjenili i Kordićev svečani doček u Zagrebu i izricanje presude Džeki u Sarajevu.

Podrazumijeva se da znamo da je incident po definiciji nepredviđeni nemio slučaj/događaj ili izgred. Tako je više stotina Kordićevih pristalica na zagrebačkom aerodromu preživjelo strašni, nemili događaj kada je muškarac iz mase ovog osuđenika za ratne zločine nazvao ubicom. Kako je ovaj izgred teško pao na duše Kordićevih simpatizera detaljno su nas obavijestili novinari nekih medija iz susjedne nam države.

"Neposredno nakon prvih riječi koje je Kordić uputio okupljenima, iz mase je zasad nepoznata osoba povikala: 'Ubojico, sotono' i zaprepastila sve okupljene. S galerije i odasvud okolo začuli su se brojni povici: 'Ubij ga! Ubij ga!' Nakon petnaestak sekundi posvemašnje gužve i prije nego što je itko iz mase uspio reagirati, počinitelja su uspjeli uhvatiti pripadnici policije te ga priveli", javio je novinar izvještač.

Privedeni, dotad nepoznati muškarac, ispostavilo se kasnije Zagrepčanin je Zoran Ivančić, aktivista koji zadnjih godina živi u Sarajevu. Budući da niko iz zaprepaštene mase nije uspio na vrijeme reagirati, "grešku" je, kako tvrdi Ivančić, ispravila zagrebačka policija koja je protiv njega podnijela prijavu zato što je remetio javni red i mir. 

Takozvani incident u Sarajevu je pred sudnicom Suda BiH izazvala Mišela Jurčić, zaposlena u Graničnoj policiji BiH. Ona je odgovorna za "nepredviđeni, nemio događaj" zato što je saslušala pa komentarisala presudu izrečenu Edinu Džeki. Zločincu, a ne fudbaleru. "Ovo je smiješno, velika sramota! Devet ljudi je ubijeno, a dobio je samo 12 godina zatvora. Znači, ako je neko Hrvat ili Srbin - dobit će veću zatvorsku kaznu, a ako je neko Bošnjak - dobit će manju", negodovala je Jurčićeva, sablaznivši svojim ogorčenjem većinu prisutnih novinara.

Medijima i njihovim uposlenicima ne treba previše zamjeriti što i sami kreiraju iskrivljenu sliku o tome šta je prihvatljivo ponašanje, a šta neoprostiv grijeh. Oni su se uklopili u gotovo opšteprihvaćene norme gledanja i djelovanja spram zločina počinjenih u periodu nakon 1991. godine. Svih poslijeratnih godina u svim državama nastalim raspadom SFRJ i u svim nacionalnim korpusima podrazumijeva se, nažalost, da se pojedinci osumnjičeni i osuđeni za ratni zločin ispraćaju i dočekuju kao heroji.

Po ovom sveprisutnom obrascu tim herojima se sudi isključivo zato što su branili svoj narod, a ne zato što su u toj svojoj misiji za sobom ostavili masovne grobnice iz kojih i dan-danas iskopavaju posmrtne ostatke žrtava. Zato odavno nije nikakva vijest da po ratne zločince u evropske zatvore idu službeni avioni ovdašnjih vlada, ili da ih uz najviše državne počasti dočekuju predsjednici, premijeri, ministri ili šefovi stranaka, zavisno od toga čijoj političkoj struji sada pripadaju osuđeni heroji.

Kolektivne osude ovakve bogohulne prakse nikad nije bilo. Ogorčenje je bilo samo na strani koja zbraja žrtve djelovanja tih "boraca za svoj narod". Kako se te strane mijenjaju od slučaja do slučaja, od zločinca do zločinca, tako se mijenja broj stradalih i onih oduševljenih što je konačno na slobodu izašao najbolji među njima. Zločinci, ohrabreni ovakvim pravilima igre, ne propuštaju priliku da svoja nedjela pripišu cijelim narodima, pa svoje izlaske iz zatvora predstavljaju pobjedom svih Hrvata, Srba, Bošnjaka, Makedonaca, Albanaca...

Problem nastane kad se u masi pojavi čovjek koji javno pokaže da baš ne smatra da je osuđenik ubistvom staraca i djece djelovao i u njegovo ime i tako branio njegove nacionalne interese. Tada se i novinari i policajci nađu u muci kako da tretiraju drčnog pojedinca. Najbezbolnije im je ne zamjerati se većini, pa dotičnog, koji se izdvojio iz mase, nazvati izgrednikom i optužiti ga za remećenje javnog mira i reda jer sistem, ma koliko bio nakaradan, ništa ne smije ugrožavati.