Biro i plakati

PIŠE: Samir KARIĆ

Amer je sjeo u baštu obližnjeg kafića. Naručio je kafu. Novac koji je tog jutra dobio od roditelja, pomislio je, negdje se mora i potrošiti. Zamišljeno je gledao prema bilbordima, gdje su se, mislio je, ukazivale glave naših ''mudrih'' političara, ali i političarki. A ''mudre'' glave su imale još ''mudrije'' poruke.

''Koja je najbolja stranka? Za koga da glasam? Ti pratiš politiku'', upitala je Amera djevojka koja je prilazila njegovom stolu. ''Sve dok sam na birou, meni ne valja nijedna'', odgovara pokisli Amer. A djevojka, koju je Amer pozvao da sjedne za sto, zove se Alisa. Njegova je rodica, koja, objasnit će mu, završava diplomski rad, na Ekonomskom fakultetu. I ona će se nakon završetka fakulteta prijaviti na biro.

''Možeš misliti, više od 750 nas je na birou. Mislim na pravnike. Pa, hoćemo li mi ikada naći neki posao'', govori Amer. ''Neko sigurno hoće. Ali, većina neće. Ja ne znam ni što ovo studiram. Kod nas je najgora situacija. U februaru je, čini mi se, ekonomista bilo više od 970. To ja zaista strašno. I to samo na Tuzlanskom kantonu'', kazala mu je Alisa.

Amer dodaje da se na birou nalaze stotine, pa i hiljade drugih osoba sa fakultetskim diplomama. Zato, objašnjava on Alisi, kada je vidio da se na fakultete upisuje novih 2.500 studenata, želudac ga je zabolio. Bilo mu je muka. ''Pa, gdje će ta djeca? Imaju li univerziteti ikakve upisne politike? Znaju li potrebe tržišta? Kome trebaju stotine novih profesora, socijalnih radnika, psihologa, novinara, ekonomista, pravnika... Šta rade ti dekani, rektori i senati...'', pita se Amer.

''Njima je samo važno da pune budžet, da oni sebi obezbijede plate. Oni su se uhljebili, a za nas ih uopšte nije briga'', rekla je Alisa. Potom su oboje gledali prema bilbordima i plakatima. U blizini su žena i mladić rovili po kontejnerima. Iz kontejnera su vadili kartone i redali ih u svoja kolica. Oboje su kratko pogledali prema ženi i mladiću, a potom su ponovo gledali prema plakatima.

''Vidiš ti, života ti, njihovih poruka. Svi su sa narodom, uz narod, okupljeni, zajedno, jedinstveni, za promjene, pa i za ukidanje kantona. Pa što to sad ne dođu pored ovih tamo kontejnera i budu s narodom što rovi, što nema šta da jede'', govori Amer. Alisa se smješka i ništa ne govori. Amer nastavlja pričati. ''Što ne budu jedinstveni, ujedinjeni i uz narod koji je sve izgubio u poplavama, u klizištima. Njih su sad zaboravili. Što njih ne posjete i uruče im pomoć'', dodaje Amer.

Alisa misli kako su poruke i slogani na plakatima loši i dosadni. Svake dvije godine su isti. Veli, neku večer je čula i akademika Abdulaha Sidrana, koji je kazao da su ''nemaštoviti'', da nemaju mašte u sloganima, a kamoli neke duhovitosti. ''Vidiš da ne znaju slogan smisliti, a ti bi da ti smisle neki posao'', govori Alisa svom rođaku. Amer joj odgovara da je nakon dvije godine na birou izgubio svaku nadu da će uopšte naći posao. Veli, sada bi želio bilo šta da radi, jer svakako namjerava napustiti zemlju.

''Žao mi ovog naroda. Vidiš, oni troše milione maraka na ove reklame, plakate, skupove, koncerte... Da mogu, natjerao bih ih da sav novac od izborne kampanje daju za poplavljena područja i ljudima koji teško žive'', govori Amer. Alisa dodaje da bi i ona isto postupila, ali da njih dvoje, kao takvi, nažalost, nikada neće biti na vlasti.

(oslobodjenje.ba)

Na vrh