Kako spasiti Univerzitet u Tuzli iz kandži Vlade TK?

Priča o integrisanom Univerzitetu u Tuzli je istrošena.
17.11.2014 u 09:46

Piše: Izudin Kešetović, prof.dr.

Prvi rektor u primjeni koncepta integrisanog univerziteta, prof.dr Kapetanović Izudin je insistirao na tom projektu zbog koncentracije moći u svojim rukama. Univerzitet je centraliziran, a rektor je postao veliki maharadža. Istina, imalo je to i neke pozitivne nusefekte u smislu konsolidacije. U samom modelu su se nazirale „pukotine“.Kapetanov

ića je smijenio sud zbog nezakonitog izbora, a njegov naslijednik prof.dr Džemo Tufekčić je nastavio na istom modelu i zahvaljujući periodu privredne konjukture do 2009. godine uspjeo je maksimalno „eksploatisati“ model. Izmjene u zakonskoj regulativi tuzlanskog kantona su više pretočene u normativne forme koje su odgovarale uspostavljanju sistema rukovođenja kroz sistem izbora članova Upravnog odbora, satava i izbora članova Senata i načina postavljenja dekana visokoškolskih ustanova.

Izostala je prava reforma i promjena koncepta pred period krize koja je nastupila 2009. godine, da bi se u 2013. godini ispoljila u najžešćoj formi što je dovelo i do smjene Vlade Tuzlanskog kantona u februaru 2014. godine. Kako je „ tonuo“ Tuzlanski kanton tako je tonuo i tone Univerzitet. Nikakve „vajde“ nije bilo od ekspsertne vlade niti ekspertnog ministra nauke i obrazovanja iako su na pozicije u Vladi ( predsjednik i ministar) došli sa univerziteta.

Uzroci ovom stanju su pokazali sve slabosti modela integrisanog Univerziteta koji se nije reformisao u savremenu naučno- istraživačku instituciju. Prvi, a zatim drugi mandat rektora prof.dr Envera Halilovića ostaće zabilježen u stagnaciji ove visokoškolske ustanove koja se, ranije, po rejtingu mogla upoređivati sa Univerzitetom u Sarajevu. Kadrovsko slabljenje i slab naučno-istraživački rad je doveo do veoma teškog stanja, koje je praćeno nelojalnom konkurencijom osnivanjem novih visokoškolskih institucija, a posebno posljednjih u Brčkom i u Tuzli.

Broj studenata se smanjuje. Potrebe za pojedinim profilima kadrova na tržištu rada se „gube“, dok istovremeno kadrovski, prostorni i finansijski potencijali postaju ograničavajući faktor razvoja i povećenja konkurentne sposobnosti: Da je sve to istina pokazale su same promjene u nama susjednoj Republici Hrvatskoj. U Hrvatskoj su odustali od koncepta ukidanja finansijske autonomije fakultetima.

Ista situacija je u najvećem bosanskohercegovačkom javnom univerzitetu u Sarajevu.Svi pokušaji da se izvrši ukidanje autonomijena hrvatskim visokoškolskim ustanovama su propali : Na sarajevskom univezitetu je slika slična, ali daleko teža nego u Zagrebu jer kantonalna vlast vrši finansijsku konsolidaciju i rješavanje nagomilanih socijalnih pitanja na teret razvoja nauke i školstva.

Dugoročno gledano, ostaju problemi na državnim univerzitetima u BiH od kojih se u najtežem polaožaju nalazi Univerzitet „ Džemal Bijedić“ Mostar koji je ni na „nebu niti na zemlji“ ; zbog neriješenih odnosa“ u kantonalnoj vlasti i statusu Mostara u administrativno- političkom uređenju Federacije BiH. Bosna i Hecegovine ima 14 vlada i 13 ministara za obrazovanje od koji je ministar za obrazovanje i nauku u Sarajevu kao engleska kraljica, dok ministar u Banja Luci o svemu odlučuje. Preostalih 11 ministara na nivou kantona i Distrikta Brčko imaju ovlaštenja od dječijeg vrtića do visokoškolskih institucija..

U čemu se ogleda finansijka autonomija tuzlanskog Univerziteta i kakve su prilike na Sveučilištu u Zagrebu najbolje se možemo uvjeriti u sam sistem sticanja i raspodjele prihoda. Vlastiti prihodi na Univerzitetu u Zagrebu iznose oko 1, 6 milijardi kuna ili preko 400 miliona KM. To je novac koji se stiče na tršištu kroj istraživačke projekte i usluge. Ako se tome dodaju sredstva buđžeta /proračuna onda se dobija jaka finansijska snaga. Bivši zagrebački rektor Aleksa Bjeliša najbolje slika stanje kada kaže .

„Prihodi su osjetljiva zvjerka. Ako joj zaprijetite, ona pobjegnu. Prvo mogu pobjeći projekti na kojima sveučilište radi, a onda i ljudi“. ( Jutarnji list, Zagreb , 15. studenog 2014. godine strana 11) Što se tiče države , prof. dr Bjeliš nije optimista. Isti je slučaj i sa BiH iako su naznake promjena date u materijalima koji su urađeni u okviru dokumenta Akademije nauka i umjetnosti BiH, pod rukovodstvom eminentnih profesora i akademika Matića i Pašića.

Međutim , dok u Hrvatskoj postoji kritična masa kadrova iz akademske zajednice koji se ne dodvoravaju vlasti , dotle u BiH vlada haos i neznanje i klijentelizam . Tako, Gvozden Flego , bivši ministar znanosti u Vladi R Hrvatske i saborski zastupnik „ podsjeća da je svaki ministar finansija pokušavao i vrlo brzo odustao od nametanja kontrole nad prihodima sveučilišta. Gospodin Flego zna „ da bi to bilo protivuustavno i zato se nada da če se od toga odustati. Svi rektori su protiv te mjere i Vlada zasigurno neće postupiti protiv volje svih javnih sveučilišta“.

Nažalost u Bosni i Hercegovini svi rade na rušenju vlastitih javnih univerziteta. Najnoviji primjer je osnivanje privatne viskoškolske institucije u Tuzli i istovremeno ukidanje upisa na sličnu u okviru Ekonomskom fakultetu u Tuzli. Taj trend će se nastaviti jer 35 miliona KM buđžetskih sredstava sa „kvazi„ vlastitim prihodima u formi dažbina ili nameta od upisnina do školarina, taksi i prireza , nije dovoljan da pokrije rashode lične prirode u prinadležnostima plata zaposlenih na univerzitetu gdje koji su uposlenici od pomoćnog fizičkog radnika do redovnog profesora u statusu činovnika.

Dok budžet Tuzlanskog kantona tone, dotle se podrivaju temelji javne ustanove Univerziteta u Tuzli koji sve manje postaje naučno- istrživačka institucija sa vlastitim institutima i katedrama za naučno-istraživački rad, te se pretvara u kadrovska rješenja srodnika od djeda do unuka, bližih prijatelja i rezervna pozicija političkih kadrova na ljesticama inih nivoa vlasti, koji ekspresno stiču naučna i akademska zvanja . Isti je slučaj sa saradničkom strukturom iz redova najboljih studenata koji se veoma teško uvode u naučno- istraživački rad ili se predodređuju u napredovanja od saradnika do nastavnika bez konkretnih znanja koja bi se mogla potvrditi na tržištu.

Na početku nove 2015. godine kada se očekuje konstituisanje vlasti nadati je se da će se ovim pitanjima posvetiti pažnja. Realno gledajući teško je očekivati veće punjenje budžeta na svim razinama vlasti. jer novca nema niti će ga uskoro biti bez rada. Jedini izlaz je u reformi u reinženjeringu Univerziteta u Tuzli uz nužne normativne promjene. Brzina i efikasnost osmišljenih operacija je u rukama onih koji odlučuju na bazi znanja i iskustva.

Rješenje je u tržišnom uređenju moderne viskoškolske institucije koja će biti potpomognuta projektnim, a ne administrativno dodijeljenim finansijskim sredsvima. To praktično znači novi sistem obračuna i valorizacije rada kao usmjeravanja finansijskih tokova. Krajnji cilj bi bio da univerzitet postane generator razvoja , a ne da opterećuje siromašni budžet koji sve više ima socijalnu dimenziju.

U svakom slučaju to podrazumjeva jaku regulativnu aktivnost na svim nivoima obrazovanja: od osnovnog do visokog. Za takav pristup su nužne promjene koncepta i novog modela upravljanja javnom upravom i javnim finansijama. Šansa postoji što podrazumjeva korjenite promjene od sistema donošenja, sprovođenja i kontrole efekata poduzetih mjera.