Od izbora dva putića: Idemo li kao Zmajevi?

Piše: Tarik Lazović

Političkih subjekata nikad više, a stvarnih opcija nikad manje. Sudeći prema predizbornim anketama, ocjenama analitičara i višegodišnjem iskustvu, najvjerovatniji ishod oktobarskih izbora bit će – neriješeno. Tri mjeseca pred izbore, najmanje 9 stranaka očekuje da će imati dovoljan broj glasova i mandata da, ne samo učestvuje, nego i odlučuje u formiranju vlasti na državnom i entitetskom nivou i to: SDA, SDP, SNSD, SDS, HDZ BiH, HDZ 1990, SBB, DF i NSRzB.

Ukoliko ne bude dramatične promjene u odzivu birača, na izborima 2006. i 2010. godine izašlo je oko 53 posto glasača, neće doći do značajnijeg pomjeranja u odnosu snaga. A, to znači da će nakon izbora mnogo važniji biti „koalicioni potencijal“, nego broj glasova ili ne daj Bože, stranački program ili slična besmislica. To postizborno koaliranje, tu političku igra šaha u kojoj su ujutro jedni u savezu, a navečer ljuti neprijatelji, gledali smo gotovo cijeli protekli mandat. Četiri godine. Rezultat je porazan.

Ta siva zona politike, u kojoj se političkim inžinjeringom glasovi građana kupuju i prodaju za fotelju ili neku drugu političku monetu, smučila je građanima ne samo politiku nego i život u ovoj zemlji. U toj igri, ona stranka koja ima najniže kriterije i najmanje uvjeta bit će najpoželjniji partner i gotovo sigurno će biti u vlasti. Lijanović i NSRzB su najbolji primjer toga.

Stoga će, zasigurno, sve stranke u startu sniziti kriterije, zaboraviti politiku, programe, principe, ideologiju i tako ojačati sebi šanse da uđu u vlast. Broj glasova u BiH više ne određuje pobjednika, budućeg premijera ili vlast koja će preuzeti odgovornost, nego samo startnu poziciju stranke ili lidera u pregovorima o podjeli fotelja, javnih preduzeća, ministarskih resora ili upravnih odbora.

Svima je to, nažalost, jasno i zato sve stranke već sad idu na neriješeno. Iz tog gordijevog čvora političke učmalosti imaju, najmanje, dva izlaza. Onaj demokratski traži od građana da biraju kandidate koji neće prodati njihov glas i povjerenje. Da traže od svojih predstavnika da provode politike, a ne svoje privatne biznise i političke oligarhije.

Da, jednostavno, biraju nove političare. Ali, ima i onaj nedemokratski izlaz - efikasan, čudo jedno. Pogledajte Nogometni savez BiH. Organizacija je godinama bila otprilike isto ono što su i bh. vlasti posljednjih godina – leglo neefikasnosti, korupcije, nerada i neuspjeha. A, onda je UEFA odlučila uzeti stvari u svoje ruke. Donesene su sankcije, a potom uvedena privremena uprava, smijenjeno staro i izabrano novo i nekompromitirano rukovodstvo, donesen novi statut.

Rezultat nije izostao. "Zmajevi" su nedugo iza toga putovali u Brazil i... to je već druga priča. Za ovaj drugi izlaz, u BiH, vidi čuda, već i ima mehanizam – visoki predstavnik. Nije džaba tu. Stranci tvrde da je još (politički) živ. Neka se onda pod hitno ugleda na UEFA-u prije nego se ova agonija produži još četri godine. Možda se iz toga rode novi Zmajevi.

Na vrh