Zlatko Vujović: Djeca i piju i puše, samo bi da zgrnu pare

Ja sam žrtvovao mladost da bih uspio u fudbalu i zaradio, danas toga nema. Nema šanse da Regionalna liga zaživi - priča sjajni napadač splitskog Hajduka i reprezentacije Jugoslavije.
22.01.2017 u 12:13
zlatko vujovic

Zlatko Vujović (28. 8. 1958, Sarajevo) je bio napadač posebnog kova. Jak kao zemlja, brz kao puma, nevjerovatan profesionalac. Trčeći gore-dole, lijevo-desno, boreći se za svaku loptu znao je da promašuje i ono što su svi već vidjeli u golu, ali i da trese mreže iz svih pozicija. Zbog takvog prilaza fudbalu i načinu igre, bio je ljubimac i trenera i selektora, uvek jedinstven i u prvom planu. Dres Hajduka je nosio 10 godina, a potom je igrao u Bordou, Kanu, PSŽ, Sošou i Nici.

Ovim danas igračima samo još trebaju leptir mašne

- U moje vrijeme fudbal je bio drugačiji, a napadači nisu bili zaštićeni kao bijeli medvjedi. Danas, i oni najnetalentovaniji igrači traže kopačke koje nemaju više od dva grama, podmajice, samo još što ne stave leptir-mašnu. A ja sam morao da na nogama izdržim udarce sa svih strana, dobijao sam batine, ali ih i vraćao iako su me tukli kao vola u kupusu, a opet, nikada nisam bio povrijeđen - govori, za "Novosti", jedan od najboljih fudbalera Hajduka svih vremena.

- A kakvi su to asovi bili, nemam riječi kojima bih to dočarao ovim, mlađim generacijama. Ali, svi smo voljeli klub, borili smo se i kada nije bilo ni hljeba, ni mesa...

- Ma, svi se danas miješaju u fudbal. Menadžeri, roditelji, prijatelji... A niko od njih nije objektivan, niti pokušava da to bude. I kada je tako, onda oni koji nisu u timu mrze one koji ih izostavljaju. Niko se ne zapita zašto je to tako, a još manje ima strpljenja da sačeka šansu i dokaže se. Međutim, to je u stvari problem društva, svi samo razmišljaju kako da za kratko vrijeme zgrnu velike pare. Ja sam žrtvovao mladost da bih uspio u fudbalu, naravno i zaradio, da bih živio normalno, tek kada završim karijeru. A ova djeca ne razmišljaju tako, vole da izlaze, piju, puše i onda se čude što ne mogu da ostvare snove koji su, uglavnom, nerealni.

* Za razliku od mnogih vaših savremenika odigrali ste za reprezentaciju čak 70 utakmica i postigli 21 gol?

- Uh, kada se samo sjetim ko je sve nosio dres reprezentacije. Svi odreda su bili, pre svega, veliki profesionalci, a onda i asovi plemenitog kova. Kada sam ulazio među najbolje, tresao sam se, ne od straha jer ga nisam poznavao, već od treme, gledajući s kim ću dijeliti svlačionicu, igrati u nacionalnom dresu. Dule Savić, Safet Sušić, Velja Zajec, Vaha Halilhodžić... da ne nabrajam dalje, kakvi su to znalci bili. Godine 1971. bio sam proglašen za igrača godine, ali nikada o tome nisam pričao, nosio sam to u sebi. Znao sam svoje vrline, ali mi je bilo važnije da sakrijem mane. I da na terenu uvijek dam cijelog sebe. Zato sam i odigrao toliko utakmica, a i oni koji me nisu baš voljeli, poštovali su me zbog takvog stava.

Osim, Sušić, Hadžibegić, Halilhodžić...

* Generacija 1990. je mogla ili morala više, iako je peto mjesto na SP u Italiji drugi rezultat svih vremena?

- Trebalo je da dobijemo Argentinu, bez obzira na to što ih je predvodio Maradona i što su 90 minuta imali igrača više. Trebalo, jer smo zaista bili bolji, ali je bijela tačka za nas postala crna. Ivica Osim, sjajni strateg, napravio je dobitni miks, Sušić, Hadžibegić, Jozić i ja smo predvodili one starije, a imali smo i plejadu mladih koji su i kasnije pokazali koliko vrijede. Šteta, ta generacija mogla je da napravi čudo na tom Mundijalu. I sada, kada gledam snimak utakmice sa Španijom, koju smo dobili ali i potpuno nadigrali, uživam. Zaista uživam od prvog do posljednjeg minuta.

* Pričate sa toliko žara i ljubavi prema fudbalskoj lopti, ali vas nema u fudbalu, Hajduku?

Treneri, menadžeri, roditelji...

 

- Nikada nisam hjteo da budem trener mada sam šest mjeseci bio u stručnom štabu Slovenca Pušnika, ali smo Varvodić i ja brzo otišli. Takođe, dva puta po godinu dana radio sam sa Vučevićem u omladinskom pogonu, ali sam i to napustio. Trebalo je juriti tu licencu, to me nije privlačilo. Velika su to odricanja i kad-tad ta nervoza dođe na naplatu, a da dobijem moždani udar, nikako mi ne odgovara. Kako god da radiš, ako nema rezultata odmah i po svaku cijenu, tamo neki predsednici koji nemaju veze sa fudbalom te negiraju, maltretiraju i na kraju otjeraju. I mogu da ti na taj način izbrišu i igračku karijeru.

* Pokušali ste i kao menadžer, ali ste brzo odustali?

- Na vrijeme sam otišao jer sam vrlo brzo shvatio čemu to vodi. Taj posao mogu da rade samo oni koji mogu da plivaju dobro i u bari, a ja nisam taj. Kada gledam sa ove distance, u moje vrijeme, mislim kada sam ostavio fudbal, još je vrijeme i bilo dobro, ovo sada... Ali, da se ne vraćam na ono što sam već rekao o menadžerima, roditeljima, kvaziprijateljima...

* Može li Hajduk na stare staze?

- Stigla je nova garnitura, došao je trener Španac, doveo pet-šest igrača, ali problem je i dalje novac. Rijeku vode Italijani i ona je odmakla, i finansijski i na tabeli, naravno da je Dinamo uvijek jak, dok je Osijek, koji je sada pod patronatom Mađara, treći na tabeli i već se osjeća boljitak. Hajduk je četvrti i to su ekipe koje dominiraju u Hrvatskoj. Međutim, ponoviću, bez novca ne možeš da budeš konkurentan.

* Da li bi Regionalna liga, o kojoj se stalno priča, mogla da donese kvalitet?

- Nema šansi da ona zaživi. Zna se i zašto i zaista to ne bih komentarisao. Kvalitet bi sigurno bio bolji, i to je OK, ali dok UEFA to ne kaže i ne odluči, mrka kapa. Ostaju samo prazne priče. A kad će to biti, ne znam, ne vjerujem skoro. Ovako, bar zasada, gube svi, i kvalitet i novac. Zlatko Vujović se nije promenio, što na um, to na drum. Pa kome se sviđa - sviđa...

Bolje sam padao od Duleta Savića

* Ko je bolje padao i iznuđivao penale, Dule Savić ili vi?

- Nema tu dileme, bolje sam i više padao od Duleta. Imao sam ja taj odbrambeni mehanizam, kojem me je podučio Tomislav Ivić, da se branim rukama da me ne bi polomili s leđa. I onda sam padao kao da me je pogodila raketa. Danas mi je nezgodno kada pogledam neke snimke, ali u moje vrijeme mi, napadači, nismo bili zaštićeni, pa sam se "branio" i na taj način.

* Brat blizanac Zoran je igrao jedno vrijeme u Zvezdi, zašto vi niste došli na "Marakanu"?

- Zoran je u Zvezdu došao iz Francuske, a ja se nekako kroz maglu sjećam da su ljudi, mislim i iz Partizana, dolazili u Split dok sam igrao u Hajduku. Međutim, otac nije htjeo da čuje, rekao je samo: "Ne mogu oni nigde iz Splita", a očeva se ranije i te kako slušala. A inostranstvo je, ipak, bilo druga priča.

(Novosti)