Kad će šansu dobiti sposobni?
Piše: Husejin Salkić
Kada bih gledao sa stanovišta svoje firme, jer se mi bavimo proizvodnjom uređaja i mašina za reciklažu, totalno smo nezaštićeni, samim tim što je tržište liberalizovano do maksimuma, granice su otvorene, a nemamo nikakav podstrek. S obzirom na to da su granice otvorene, većina zvaničnika u vlasti lobira za Srbiju i Hrvatsku, tako da imamo slučaj da mi radimo proizvode po performansama iste kao i Tehnix iz Hrvatske, duplo smo jeftiniji, ali hrvatski ministri i zvaničnici lobiraju za Tehnix.
Političari lobiraju za firme iz Srbije i Hrvatske
Evo npr. u Ministarstvu okoliša FBiH komunalnim preduzećima koja žele da kupe mašinu za reciklažu nacrtaju tačno kako izgleda Tehnixova mašina, tako da oni moraju kupiti od njih. Imali smo skoro slučaj da je UNDP donirao prese za istočnu Bosnu, pet komada, forsirali su Tehnix iz Hrvatske jer su tražili CE certifikat, koji se daje samo za izvoz, a koliko znam, Republika Srpska nije inostranstvo, tako da mi nismo mogli uopšte konkurisati. Za razvoj domaćih preduzeća potrebno je iz korijena mijenjati stvari, dati šansu onima koji su stručni i koji žele da ova zemlja krene naprijed, dati šansu onima koji su svjesni da im je novčanik u BiH, a ne u Hrvatskoj ili Srbiji.
Direktor Vodovoda ima pet savjetnika
Da bismo imali više ulaganja u realni sektor, moramo smanjiti broj uposlenih u administraciji, ali naravno, to je pitanje politike. Skoro sam pročitao da je direktorica Vodovoda u Sarajevu imala pet savjetnika. Praktično je nemoguće u ovakvim uslovima niti razvijati nešto niti razmišljati o povećanju plata. Naša firma ima pet vlastitih proizvoda i kao takvi jedva opstajemo zato što proizvode moramo davati na rate, a za plate moramo posuditi novac od banke, tako da nam banke faktički pojedu zaradu.
Svi mi to znamo, kada uđete u bilo koji kafić od ljudi koji rade ovo čućete isto, međutim, neka melanholija je zavladala. Uvijek je za pokretanje proizvodnje i stvaranje novih proizvoda trebao voljni momenat, koji je sada potpuno izgubljen. Kada pogledate jednom dnevnik dođe vam da pljunete u televizor i kažete jesam li ja budala da ovo radim uopšte. Taj voljni momenat je izgubljen. Kako ga vratiti? Udariti pošteno, lopove u zatvor, oduzeti im imovinu koju su stekli na nelegalan način.
Pod nosom im fakulteti a oni trče u Kiseljak, Travnik...
Radikalno se mora krenuti. Ukinuti privatne fakultete, gdje iz javnih preduzeća u 50-im i 60-im godinama ljudi trče u Kiseljak, Travnik, Banju Luku po diplome, a sačuvaj Bože kakve su to diplome, mogu samo da se zaposle na budžetu, jer privatnik sigurno takve neće. Kako poboljšati stvari? Imao sam nekoliko prijedloga koje sam nudio u Kantonu, ali me niko nije htio slušati. Već dugo sam u privredi i dobro poznajem privredu bivše Jugoslavije. U času dolaska Ante Markovića imali smo jedan fantastičan model privatizacije, gdje su oni koji su stvarali dobra trebali biti dioničari, trebalo je samo to prepisati, jer Mađarska, Češka i djelimično Poljska su 80 posto modela primijenile kod sebe i vidimo koliko su uspješnije od nas.
U kantonima ljudi s tri plate
Ja sam predlagao da se osnuju zadruge po modelu prijeratnih zanatskih zadruga, a to nije veliko ulaganje, da se ode u firme i da se vidi šta se uvozi te da se pozovu ljudi koji znaju to raditi. Ako taj naš zanatlija može napraviti 10.000 komada nekog proizvoda koji fabrike uvoze, isplati se da mu fabrika kupi npr. strug i uloži 10.000 KM, a on će vraćati iz svojih proizvoda. Neka plaća doprinose za sebe i dovoljno.
Oslobodili bismo se uvoza mnogo čega. Računao sam za ZDK, kada bi samo velike firme primijenile ovaj model, u prvom valu moglo bi se 600 ljudi zaposliti. Danas je dovoljno i sačuvati, a kamoli otvoriti novo radno mjesto, ali nema sluha. Šta očekivati kada smo u kantonima imali ljude, mislim teško je njih nazvati ljudima, ministre, koji su primali i po tri plate.
(Autor je direktor firme Hypos iz Zenice)
