Ko se s kim i kako tali u Tuzlanskom kantonu?
Autor: Prof. dr. Izudin Kešetović
Odsustvo sistema i države produžilo je ovaj proces kojem se ne vidi kraj. A suština je da se i prvobitna akumalacija kapitala mora jednom završiti. Kod nas procesi sve žešće traju, i na sceni je krupni i većinski ostatak državne svojine u dva kapitalno najača sektora sa državnim kapitalom: energetika i telekomunikacije.
Slika ovakvog stanja se najbolje vidi na području Tuzlanskog kantona . Sva moć se skoncentrisala oko sektora energetike, rudnika i telekomunikacija, tako da bez razlike na ideološku „ofarbananost“ sve funkcioniše po istim principima: „crveno- zeleno“ bez većeg interesa da se išto promjeni. Naprotiv, taldžije se razumiju, sarađuju, bez obzira da li su iz redova zelenih, ili crvenih...
A, sve na štetu ljudi, bez obzira da li su to njihovi glasači, ili ne. Crveno-zelene taldžije uništavaju sve oko sebe. Ista matrica je bila oprobana na privatizaciji tuzlanskih industrijskih kapaciteta gdje je bila dominantna uloga „crvenih“: „ Kvin – Maja“, TTU Tuzla, TDI i Polihem“ do onih u kojim su učestovali „zeleni“ : „Tuzlanska banka“, „ Livnica“, „ Soda“, „ KHK“, i mnogi drugi, veći i manji, na cijelom Tuzlanskom kantonu .
Posljednja dešavanja oko d.d. „ Konjuh“ i „ Dita“ kao i „nagodbe“ dva jaka interesno politička bloka i personifikacije istog u likovima moćnog načelnika općine Tuzla i lokalnog eksponenta najačeg po redu doživotnog predsjednika stranke koji je sistem vlasti kopirao od Sjeverne Koreje, do neprikrosnovenog vođe iz Banovića koji ima izborne rezultate kao prije Enver Hodža u Albaniji i vječitog predsjednika kantonalnog političkog vođe „zelenih“ koji „niti zbori, nit' romori“ a duboko je ušao u drugu deceniju svog liderstva, a da se stvarni razlog istom ne naslućuje.
Odgovor na ova i druga pitanja je moguće naći u političkoj ekonomiji koja objašnjava djelovanja ekonomskih zakonitosti. Stanje je slijedeće: Mi se nalazimo, duboko i sigurno, u državnom kapitalizmu. Pogrešna je predodžba da je na sceni neoliberalizam.
Da je nije takvo sasvim prirodno bi bilo da bi se našao investitor za energetski i komunikacijski sektor i da isti ne bi bio svojina i vlasništvo države u kojima zaposleni imaju dvije prosječne plate profesora srednje škole, a plata „običnog i malo više“ djelatnika sa VŠS je u rangu plate univerzitetskog redovnog profesora ili sa svim specijalizacijama i naučnim titulama ljekara na „UKC“ ili visokopozicioniranog sudije ili tužioca na kantonalnom nivou .
Stoga je san svakog svršenog studenta državnih i onih „ ekspres“ univerziteta da se zaposle kao vozači ili pomoćno osoblje u javnim kompanijama, ili u najgorem slučaju u službama općine ili kantona: od čistačice do službenika. Da nije tako našao bi se investitor za „Konjuh“ , „Ditu“ , „Polihem“ i druga „propala i posrnula preduzeća“.
Dok se vodi trakavica između neregistrovanog sindikata „propalih i pornulih preduzeća“ još jedan puta se plaća cijena lošeg koncepta vlasti i to kroz subvencije koje su dobivali svi počev od onog preduzeća u Banovićima u kojem je vlasnik bio tadašnji premijer, do ovih zadnjih dešavanja i famoznih „otkupa dionica“ državnim kapitalom kao cijena kvazi ekspertne posobnosti aktelnog predsjednika TK Vlade.
Kada bi se zbrojale desetine , stotine hiljada KM koje su uzalud bačene a da se broj nezaposlenih stalno povećava , a da ekonomski propadamo, jasno bi bilo da je greška u modelu. Na sceni je pravi „bordel“ gdje se samo svakih dvije ili četiri godine mijenja inventar, a osoblje i dalje ostaje.
Na sceni je pravi državni kapitalizam gdje nema stranih investitora jer se isti ne žele „hvatati u koštac s „državnim kapitalizmom , nesigurnim pravnim sistemom i „neprijateljski „ naklonjenom lokalnom sredinom na čijem čelu su moćnici koji imaju oprobani sistem ubiranja „renti“, „harača“ ili „reketa“.
Pa, dobro vam je rajo, zar ne?
